Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija u mačaka: opsežan vodič

Uvod

Imali smo ovaj tjedan uzbudljiv slučaj - Emma je trebala biti kastrirana i tijekom preliminarnog pregleda ispostavilo se da je komplikacija peritoneoperikardijalne dijafragmalne kile (PPDH).

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija u mačaka kod koje postoji otvorena veza između pleuroperitonealne membrane i perikarda. Ova abnormalnost uzrokuje stršenje organa iz trbušne šupljine u perikard. U nastavku ćemo pobliže objasniti etiologiju, patogenezu, kliničke znakove, dijagnozu i terapiju ove bolesti.

Za laike, peritoneoperikardijalna dijafragmalna kila (PPDH) je rijetka malformacija u mačaka kod koje postoji otvor između trbušne i prsne šupljine. To može uzrokovati ulazak organa iz abdomena u perikard, što može dovesti do problema s radom srca. Većina oboljelih mačaka ne pokazuje simptome, dok druge mogu imati poteškoće s disanjem ili bolove. Dijagnoza se postavlja slikovnim pretragama, au nekim slučajevima potrebno je kirurško liječenje.

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna kila (PPDH) češće pogađa dugodlake mačke, osobito perzijske mačke i Maine Coon mačke. Međutim, važno je napomenuti da se ovo stanje može pojaviti i kod drugih pasmina mačaka, iako rjeđe.

etiologija

Iako točan uzrok PPDH nije poznat, vjeruje se da je to spontana malformacija bez obiteljske povijesti. Ova bolest uglavnom pogađa dugodlake mačke poput perzijskih i maine coona, iako nema poznatih spolnih predispozicija.

Patogeneza

Kod PPDH dolazi do otvorene veze između pleuroperitonealne membrane i perikarda, omogućujući organima da strše iz trbušne šupljine u perikard. To može uzrokovati kompresiju srca i moguće oštećenje srčane funkcije.

Klinički znakovi

U većini slučajeva to je slučajan nalaz jer su oboljele životinje često asimptomatske. Međutim, neke mačke mogu pokazivati ​​nespecifične kliničke znakove kao što su tahipneja (ubrzano disanje), dispneja (kratkoća daha) i bol. Za razliku od pasa, mačke rijetko imaju gastrointestinalne simptome.

Dijagnoza

Dijagnoza PPDH obično se može postaviti kombinacijom auskultacije, rendgenske snimke i ehokardiografije. Auskultacijom se mogu otkriti oslabljeni srčani tonovi i moguće borborigme (crijevni šumovi) ako su crijevne petlje prolabirale u perikard. Rendgenski snimak prsnog koša obično pokazuje uvećanu siluetu srca. Detaljniji pregled ehokardiografijom može potvrditi dijagnozu jer se organi u perikardu mogu lako identificirati.

Liječenje peritoneoperikardijalne dijafragmalne kile

Ako su simptomi klinički očiti ili je srčana funkcija oslabljena, treba razmotriti kiruršku intervenciju. Asimptomatski pacijenti ne trebaju nužno kirurški zahvat, ali je potrebno provoditi redovite ultrazvučne kontrole kako bi se moguće komplikacije otkrile u ranoj fazi.

Kirurški zahvat peritoneoperikardijalne dijafragmalne kile (PPDH).

Kirurški zahvat za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju (PPDH) ima za cilj premjestiti prolabirane organe natrag u trbušnu šupljinu i zatvoriti otvorenu vezu između pleuroperitonealne membrane i perikarda. Kirurški postupak objašnjen je u nekoliko koraka u nastavku.

Priprema za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu kilu

Prije zahvata mačka se podvrgava temeljitom pregledu i dijagnostici kako bi se utvrdilo točno mjesto i opseg kile. Mačka se drži natašte kako bi se smanjio rizik od aspiracije tijekom anestezije. Važno je pažljivo pratiti rad srca i opće stanje mačke prije uvođenja u anesteziju.

Anestezija i pozicioniranje

Mačka se stavlja pod opću anesteziju kako bi se spriječila bol tijekom zahvata i osigurala odgovarajuća relaksacija mišića. Položaj mačke na operacijskom stolu ovisi o točnom položaju kile. Mačka se obično postavlja na leđa kako bi se omogućio optimalan pristup prsima i trbušnoj šupljini.

Kirurški pristup peritoneoperikardijalnoj dijafragmalnoj herniji

Pristup mjestu kirurškog zahvata je kroz srednji abdominalni rez (laparotomija) ili kroz torakotomiju, ovisno o položaju kile i preferencijama kirurga. Laparotomija uključuje pravljenje uzdužnog reza duž središnje linije abdomena, dok torakotomija koristi lateralni pristup prsima.

Ponovno postavljanje organa

Nakon što je kirurško područje izloženo, prolapsirani organi se pažljivo pregledavaju kako bi se osiguralo da nema ozljeda ili problema s cirkulacijom. Organi se zatim pažljivo premještaju natrag u trbušnu šupljinu. U nekim slučajevima potrebno je otpustiti priraslice ili priraslice kako bi se organi vratili u pravilan položaj.

Zatvaranje kile

Nakon redukcije organa dolazi do zatvaranja otvorene veze između pleuroperitonealne membrane i perikarda. To se može učiniti izravnim šivanjem defekta, upotrebom sintetičke mrežice ili plastikom omotavanjem mišića, ovisno o veličini kile i preferencijama kirurga. Materijali za šavove trebaju biti neupijajući kako bi se osigurala dugotrajna stabilizacija popravljenih struktura.

Završetak operacije

Nakon zatvaranja kile slojevito se zatvara trbušna ili prsna stijenka, pri čemu se posebna pažnja posvećuje pažljivoj prilagodbi različitih slojeva tkiva. Koža je zatvorena kozmetički ugodnim šavom. Nakon zahvata stavit će se zavoj kako bi se pomoglo zacjeljivanju rane i spriječila infekcija.

Postoperativna njega i naknadna njega peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Mačka će se probuditi u toploj, tihoj sobi nakon operacije kako bi se smanjio stres i potaknuo brzi oporavak od anestezije. Pomno se prati rad srca i dišnog sustava, tjelesna temperatura i opće stanje mačke kako bi se moguće komplikacije otkrile u ranoj fazi.

Liječenje boli bitan je dio postoperativne njege. Analgetici se daju prema individualnim potrebama mačke i intenzitetu boli kako bi se smanjila bol i pospješio proces ozdravljenja.

Ako je potrebno, može se propisati antibiotska terapija za sprječavanje ili liječenje infekcija. Važno je da vlasnik mačke primjenjuje lijek prema uputama veterinara i prati moguće znakove komplikacija.

Konci ili spajalice obično se uklanjaju 10 do 14 dana nakon operacije, pod uvjetom da je rana dobro zacijelila. Potrebni su redoviti kontrolni posjeti veterinaru kako bi se pratio proces ozdravljenja i procijenila funkcija mačjeg srca. U nekim slučajevima može biti potrebno dugotrajno praćenje ultrazvučnim pregledom srca kako bi se osiguralo da nema recidiva ili komplikacija.

Moguće komplikacije peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Kao i kod svakog kirurškog zahvata, kod liječenja peritoneoperikardijalne dijafragmalne kile postoji određeni rizik od komplikacija. To uključuje krvarenje, infekciju, dehiscenciju šava (otvaranje šava) i ozljede obližnjih organa ili struktura tijekom postupka. U rijetkim slučajevima kila se može ponovno pojaviti, osobito ako šav za zatvaranje nije dovoljno stabilan.

Kako bi se rizik od komplikacija sveo na najmanju moguću mjeru, važno je da operaciju izvede iskusan životinjski kirurg (u našem slučaju gospođa Arndt & Martins) i da mačka bude podvrgnuta pažljivoj postoperativnoj njezi i naknadnoj njezi.

Prognoza za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu kilu

Prognoza za mačke s hemodinamski irelevantnim hernijama ili nakon uspješne kirurške intervencije smatra se vrlo dobrom. Unatoč tome, potrebno je osigurati redovitu naknadnu skrb kako bi se u ranoj fazi identificirale i liječile moguće kasnije komplikacije.

Slika: Emma nedugo nakon operacije

Prevencija i čimbenici rizika za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju

Budući da točan uzrok PPDH nije poznat, trenutno ne postoje specifične mjere prevencije. No, uzgajivači i vlasnici mačaka trebali bi obratiti pozornost na moguće znakove ove bolesti, posebice kod dugodlakih mačaka, koje su pod povećanim rizikom. Neophodni su redoviti veterinarski pregledi kako bi se eventualne malformacije otkrile u ranoj fazi i poduzele odgovarajuće mjere.

Često postavljana pitanja (FAQ) o peritoneoperikardijalnoj dijafragmalnoj herniji (PPDH) kod mačaka

Sažetak peritoneoperikardijalne dijafragmalne kile

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija mačaka koja prvenstveno pogađa dugodlake mačke. Nastaje zbog otvorene veze između pleuroperitonealne membrane i perikarda i može dovesti do poremećaja srčane funkcije. Dijagnoza se obično postavlja auskultacijom, rendgenskim zrakama i ehokardiografijom. Terapija ovisi o kliničkom stanju mačke, au nekim slučajevima uključuje i kirurški zahvat. Prognoza je uglavnom vrlo dobra, pod uvjetom da se bolest pravovremeno prepozna i liječi.

Bibliografija peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

• Kresken J, Wendt R, Modler P (ur.). Ordinacija kardiologije za pse i mačke . 2., ažurirano izdanje. Stuttgart: Thieme; 2019. doi:10.1055/b-006-166351
• Margolis C, Zakošek Pipan M, Demchur J, Or M, Henthorn P, Casal ML. Kongenitalna peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija u obitelji perzijskih mačaka . JFMS Open Rep. 2018;4(2):2055116918804305. Objavljeno 9. listopada 2018. doi:10.1177/2055116918804305

Trenutačno istraživanje i budući razvoj

Istraživanje peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije (PPDH) kod mačaka trenutno je ograničeno. Buduće studije mogle bi se usredotočiti na identifikaciju genetskih i okolišnih čimbenika koji pridonose razvoju ove malformacije. Nadalje, bilo bi važno istražiti dugoročnu prognozu i moguće komplikacije nakon kirurške intervencije kako bi se optimizirala daljnja skrb oboljelih životinja.

Također je moguće da će budući napredak u dijagnostici i liječenju PPDH omogućiti još ranije otkrivanje i učinkovitije liječenje ove bolesti. Tehnološki razvoj poput poboljšanih tehnika snimanja mogao bi pomoći da dijagnoza bude preciznija, dok bi inovativne kirurške tehnike i materijali mogli ponuditi minimalno invazivnu i sigurniju terapijsku opciju.

Zaključak

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija mačaka koja prvenstveno pogađa dugodlake mačke. Iako je točan uzrok ove bolesti nepoznat, trenutna istraživanja su povećala naše razumijevanje patogeneze, dijagnoze i terapije. Redovitim veterinarskim pregledima, ranom dijagnozom i adekvatnom terapijom oboljele životinje obično mogu voditi normalan i zdrav život. Buduće studije mogle bi pomoći proširiti naše znanje o etiologiji i dugoročnoj prognozi PPDH-a i tako dodatno poboljšati skrb za oboljele životinje.