Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija kod mačaka: Sveobuhvatan vodič

uvod

Ovaj tjedan smo imali uzbudljiv slučaj – Emma je trebala biti sterilizirana, a tijekom preliminarnog pregleda otkrivena je ova komplikacija, naime peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH).

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija kod mačaka koju karakterizira otvorena veza između pleuroperitonealne membrane i perikarda. Ova anomalija omogućuje organima iz trbušne šupljine da protrudiraju u perikard. U sljedećim odjeljcima raspravljat će se o etiologiji, patogenezi, kliničkim znakovima, dijagnozi i liječenju ovog stanja.

Za one koji nisu upoznati s ovim stanjem: Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija kod mačaka, karakterizirana otvorom između trbušne i prsne šupljine. To omogućuje trbušnim organima da provire u perikardijalnu vrećicu, što potencijalno dovodi do srčanih problema. Većina oboljelih mačaka je asimptomatska, dok druge mogu imati poteškoće s disanjem ili bol. Dijagnoza se postavlja slikovnim tehnikama, a u nekim slučajevima je potrebna kirurška intervencija.

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) češće pogađa dugodlake mačke, posebno perzijske i maine coon mačke. Međutim, važno je napomenuti da se ovo stanje može pojaviti i kod drugih pasmina mačaka, iako rjeđe.

etiologija

Iako točan uzrok PPDH-a nije poznat, vjeruje se da je riječ o spontanoj malformaciji bez obiteljskog nasljedstva. Ovo stanje uglavnom pogađa dugodlake mačke poput perzijskih i maine coon mačaka, bez poznate spolne predispozicije.

Patogeneza

Kod PPDH-a, između pleuroperitonealne membrane i perikarda formira se otvorena veza, što omogućuje organima iz trbušne šupljine da prodru u perikard. To može dovesti do kompresije srca i potencijalno oštećene srčane funkcije.

Klinički znakovi

U većini slučajeva, to je slučajan nalaz, jer su oboljele životinje često asimptomatske. Međutim, neke mačke mogu pokazivati nespecifične kliničke znakove poput tahipneje (ubrzano disanje), dispneje (kratkoća daha) i boli. Za razliku od pasa, mačke rijetko imaju gastrointestinalne simptome.

Dijagnostika

PPDH se obično može dijagnosticirati kombinacijom auskultacije, rendgenske snimke prsnog koša i ehokardiografije. Auskultacija može otkriti smanjene srčane zvukove i moguće borborigme (crijevne zvukove) ako su petlje crijeva prolabirale u perikard. Rendgenska snimka prsnog koša obično pokazuje povećanu srčanu siluetu. Daljnji pregled ehokardiografijom može potvrditi dijagnozu, jer se organi unutar perikarda lako prepoznaju.

Terapija peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Kiruršku intervenciju treba razmotriti u slučajevima klinički manifestnih simptoma ili oštećene srčane funkcije. Asimptomatski pacijenti ne zahtijevaju nužno operaciju; međutim, treba provoditi redovito ultrazvučno praćenje kako bi se rano otkrile potencijalne komplikacije.

Kirurška intervencija za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju (PPDH)

Kirurški postupak za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju (PPDH) ima za cilj repozicioniranje prolabiranih organa natrag u trbušnu šupljinu i zatvaranje otvorene veze između pleuroperitonealne membrane i perikarda. Kirurški postupak opisan je u nekoliko koraka u nastavku.

Priprema za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju

Prije zahvata, mačka prolazi kroz temeljit pregled i dijagnostičku obradu kako bi se utvrdila točna lokacija i opseg kile. Mačka se drži natašte kako bi se smanjio rizik od aspiracije tijekom anestezije. Važno je pažljivo pratiti srčanu funkciju i opće stanje mačke prije davanja anestezije.

Anestezija i pozicioniranje

Mačka se stavlja u opću anesteziju kako bi se spriječila bol tijekom postupka i osiguralo adekvatno opuštanje mišića. Položaj mačke na operacijskom stolu ovisi o točnoj lokaciji kile. Obično se mačka postavlja na leđa kako bi se omogućio optimalan pristup prsnom košu i trbušnoj šupljini.

Kirurški pristup za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju

Pristup kirurškom području postiže se središnjim rezom abdomena (laparotomijom) ili torakotomijom, ovisno o mjestu kile i preferencijama kirurga. Laparotomija uključuje uzdužni rez duž središnje linije abdomena, dok torakotomija koristi lateralni pristup prsnom košu.

Repozicioniranje organa

Nakon što se otkrije kirurško područje, prolabirani organi se pažljivo pregledavaju kako bi se osiguralo da nisu ozlijeđeni ili da nema poremećenog protoka krvi. Organi se zatim nježno vraćaju u trbušnu šupljinu. U nekim slučajevima, priraslice ili ožiljno tkivo moraju se ukloniti kako bi se organi vratili u ispravan položaj.

Zatvaranje kile

Nakon što su organi repozicionirani, otvorena veza između pleuroperitonealne membrane i perikarda se zatvara. To se može učiniti izravnim šivanjem defekta, korištenjem sintetičke mrežice ili rekonstrukcijom mišićnim režnjem, ovisno o veličini kile i preferencijama kirurga. Materijali za šivanje trebaju biti neapsorbirajući kako bi se osigurala dugoročna stabilizacija popravljenih struktura.

Kraj operacije

Nakon što se kila zatvori, trbušni ili prsni zidovi se zatvaraju u slojevima, s posebnom pažnjom posvećenom pažljivom prilagođavanju različitih slojeva tkiva. Koža se zatvara kozmetički ugodnim šavom. Nakon zahvata, stavlja se zavoj kako bi se podržalo zacjeljivanje rane i spriječila infekcija.

Postoperativna njega i praćenje peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Nakon operacije, mačka se budi u toploj, tihoj sobi kako bi se stres sveo na minimum i potaknuo brz oporavak od anestezije. Mačji srčani i respiratorni rad, tjelesna temperatura i opće stanje pomno se prate kako bi se rano otkrile sve potencijalne komplikacije.

Liječenje boli ključan je dio postoperativne njege. Analgetici se primjenjuju prema individualnim potrebama i intenzitetu boli mačke kako bi se ublažila bol i potaknuo proces ozdravljenja.

Antibiotska terapija može se propisati ako je potrebno za sprječavanje ili liječenje infekcija. Važno je da vlasnik mačke daje lijek prema uputama veterinara i prati sve znakove komplikacija.

Šavovi ili spajalice se obično uklanjaju 10 do 14 dana nakon operacije, pod uvjetom da je rana dobro zacijelila. Redoviti kontrolni pregledi kod veterinara su neophodni kako bi se pratio proces zacjeljivanja i procijenila srčana funkcija mačke. U nekim slučajevima može biti potrebno dugotrajno praćenje ehokardiogramima kako bi se osiguralo da se ne pojavi recidiv ili komplikacije.

Moguće komplikacije peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Kao i kod svakog kirurškog zahvata, postoji određeni rizik od komplikacija pri liječenju peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije. To uključuje krvarenje, infekciju, dehiscenciju šava (otvaranje šava) i ozljedu susjednih organa ili struktura tijekom zahvata. U rijetkim slučajevima, hernija se može ponoviti, posebno ako šav za zatvaranje nije dovoljno jak.

Kako bi se smanjio rizik od komplikacija, važno je da operaciju izvodi iskusan kirurg. Veterinari (u našem slučaju od strane gđe. Arndt i Martins) i mačka prima pažljivu postoperativnu njegu i praćenje.

Prognoza za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju

Prognoza za mačke s hemodinamski beznačajnim hernijama ili nakon uspješne kirurške intervencije smatra se vrlo dobrom. Unatoč tome, treba osigurati redovito praćenje kako bi se rano otkrile i liječile sve potencijalne kasnije komplikacije.

Slika: Emma ubrzo nakon operacije

Prevencija i faktori rizika za peritoneoperikardijalnu dijafragmalnu herniju

Budući da točan uzrok PPDH nije poznat, trenutno ne postoje specifične preventivne mjere. Ipak, uzgajivači i vlasnici mačaka trebaju biti oprezni zbog mogućih znakova ove bolesti, posebno kod dugodlakih mačaka, koje imaju povećan rizik. Redoviti veterinarski pregledi su neophodni za rano otkrivanje bilo kakvih malformacija i pokretanje odgovarajućeg liječenja.

Često postavljana pitanja (FAQ) o peritoneoperikardijalnoj dijafragmalnoj herniji (PPDH) kod mačaka

Sažetak peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija kod mačaka, koja prvenstveno pogađa dugodlake pasmine. Uzrokovana je otvorenom vezom između pleuroperitonealne membrane i perikarda te može dovesti do oštećene srčane funkcije. Dijagnoza se obično postavlja auskultacijom, radiografijom i ehokardiografijom. Liječenje ovisi o kliničkom stanju mačke i u nekim slučajevima uključuje kiruršku intervenciju. Prognoza je općenito vrlo dobra ako se stanje dijagnosticira i liječi na vrijeme.

Bibliografija peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije

• Kresken J, Wendt R, Modler P (ur.). Praksa kardiologije kod pasa i mačaka. 2., ažurirano izdanje. Stuttgart: Thieme; 2019. doi:10.1055/b-006-166351
• Margolis C, Zakošek Pipan M, Demchur J, Or M, Henthorn P, Casal ML. Kongenitalna peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija u obitelji perzijskih mačaka.. JFMS Open Rep. 2018;4(2):2055116918804305. Objavljeno 9. listopada 2018. doi:10.1177/2055116918804305

Trenutna istraživanja i budući razvoj

Istraživanja peritoneoperikardijalne dijafragmalne hernije (PPDH) kod mačaka trenutno su ograničena. Buća istraživanja mogla bi se usredotočiti na identificiranje genetskih i okolišnih čimbenika koji doprinose razvoju ove malformacije. Nadalje, bilo bi važno istražiti dugoročnu prognozu i potencijalne komplikacije nakon kirurške intervencije kako bi se optimizirala naknadna skrb za oboljele životinje.

Također je moguće da će budući napredak u dijagnostici i liječenju PPDH-a omogućiti još ranije otkrivanje i učinkovitije liječenje ove bolesti. Tehnološki razvoj poput poboljšanih tehnika snimanja mogao bi pomoći u preciznijoj dijagnozi, dok bi inovativne kirurške tehnike i materijali mogli ponuditi minimalno invazivnu i sigurniju mogućnost liječenja.

Zaključak

Peritoneoperikardijalna dijafragmalna hernija (PPDH) je rijetka malformacija kod mačaka, koja prvenstveno pogađa dugodlake pasmine. Iako točan uzrok ovog stanja nije poznat, nedavna istraživanja su unaprijedila naše razumijevanje njegove patogeneze, dijagnoze i liječenja. Uz redovite veterinarske preglede, ranu dijagnozu i odgovarajuću terapiju, oboljele životinje obično mogu voditi normalan i zdrav život. Buća istraživanja mogla bi dodatno proširiti naše znanje o etiologiji i dugoročnoj prognozi PPDH, čime bi se poboljšala skrb za oboljele životinje.